Moj prvi susjed na adresi kojoj ću obitavati kad umrem, biti će sudac Halper, tko zna šta me sve čeka na toj adresi kad stignem, joj joj…je mjesto lijepo, najviša točka, pogled neprocjenjiv, ovo groblje je i pet-friendly
Kakav si to za života, kada ti na grob nitko nikada ne donese cvijeće, niti ti zapali svijeću. E moj Halper !
Đabe si bogat, strašan, jak, velik, poznat, moćan, imaš bezbroj titula…kad umreš, a svi kad~tad umru, nitko te se više niti ne sjeti.
PRIČA O NIKOLI HALPERU SIGETSKOM
Nikola pl. Halper-Sigetski (1798. – 1895.), veliki županijski i kotarski sudac bio je stvarno velik, velik čovjek, visinom i korpulencijom.
Živio je u kuriji Pluska Donja. Neko vrijeme, to je bilo središte Porezne općine Pluska. Bio je sudac i to poznati sudac po pravednosti, darežljivosti i ljudskoj plemenitosti. Mještasni današnje pćine Luka kažu da je Halper bio iznimo velik i jak čovjek, i da je najpoznatiji bio HALPEROV VRTULJAK 🙂 pričalo se da je toliko velik i jak da je mogao u ruci dignuti čovjeka i vrtiti ga u zraku. Tako je nastala uzrečica: Ako nebuš kak spada bu te Halper stavil na vrtuljak!
Evo što je o njemu, dvadesetih godina 20. stoljeća, zapisao Stjepan pl. Belošević
Gornjostubički:
„Osobno sam poznavao kao dječarac vlastelina Nikolu Halpera-Sigetskog, koji bijaše po
svojoj supruzi rođenoj pl. Novak u rodu s mojim roditeljima i u živahnom prijateljskom
i susjedskom saobraćaju. Ne mogu propustiti, a da podrobno ne istaknem neke crtice iz
života tog vatrenog ilirca i upravo tipičnog hrvatskog zagorskog vlastelina i županijskog
velikog suca.
Nikola Halper-Sigetski, muž ovisoka uzrasta, širokih plećiju te rijetke fizičke jakosti –
pravi atleta – rodio se je prvih godina devetnaestog vijeka na dobru svog oca Ivana
vlastelina u Pluski. Sve do šestoga razreda zagrebačke akademijske gimnazije prolazio
je za nuždu s prvim redom, nu u sedmom ili tada t.z. logici zapeo je posvema. Pošto mu
je strogi otac zaprijetio, da se s lošom ocjenom – onda je bila lokacija iz svakog
pojedinog učevnog predmeta – ne smije kući vratiti, to je uvidjevši, da nije u stanju
polučiti barem opći prvi red – koncem lipnja – školska godina svršavala se je o Kraljevu
- kolovoza – a počimala iza Sesveta – nestao iz Zagreba te se naravno pješke uputio
kroz Štajersku u Kranjsku.
Više je dana tražio zaradu, a kako je bio praktičan, našao je naskoro u dražesnom
gorskom kraju uređeni seoski posjed. U kući roditelja i lijepa kćer jedinica, dobro
obrađena polja i livade, stupio je u službu tom slovenskom imućnom seljaku u svojstvu
sluge za sve gospodarske poslove.
Isprva je naravno spavao u staji, orao i kopao te rukovodio gospodarstvo. Prigodom
nadziranja blaga na paši razmišljajuć prečesto o svom domu i školi, o svim predmetima
sedmog gimnazijalnog razreda, pričinjalo mu se sada danomice sve jasnije i shvatljivije.
Govorio bi si: „Kako do vraga nijesam ovo ili ono znao, a sada mi je posvema
razumljivo.“ Nikada nije polazio na zabave, bio je vazda trijezan i marljiv poput mrava,
te se postepeno sve više sviđao svom gospodaru. Ovaj ga je zavolio, uzeo u službu
pomoćnog slugu, a Halpera preselio u kuću, gdje je s domaćinama sve više općio, pak se
kći domaćine u Halpera kao momka od oka zaljubila. Roditelji lijepe Micke bili su time
dakako sporazumni, nu samo Nikola Halper nije bio na čistu. Dogovoriše se, da će
nakon Sesveta, poći na zapis k fajmeštru. Nu Halper, kako je iznenada došao, tako je
noću odmaglio, pak prištedivši si nešto novaca otišao nakon 16-mjesečne službe kod
slovenskog seljaka ravno natrag u Zagreb.
Njegovi drugovi i prijatelji bili su nemalo iznenađeni ugledavši koncem listopada nakon
više od godinu dana Nikolu Halpera silno ojačanog, rumena lica i samosvijesna.
Ova godina duševnog odmora i rada u prirodi silno ga je okrijepila. Upisavši se ponovno
u sedmi razred svrši ga s odlikom. Prehranivši se i instrukcijama, izvrsnim je uspjehom
absolvirao nesamo gimnaziju nego i pravoslovnu akademiju izmirivši se s ocem.
Bio je opće poznat i štovan nesamo kao napredan i praktičan vlastelin, koji je u svakom
poljskom radu prednjačio, nego također kao pravedan i energičan sudac.
Velika skupština stališa i redova županije varaždinske izabra ga opetovano, a tako i ona
zasjedana mjeseca prosinca 1845. godine za velikog županijskog suca u kotaru
novodvorskom gornjo-zagorskom. Nikola Halper bio je također poslanik kotara
novodvorskog na saboru trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1848.
godine.
To je ona glasovita županijska skupština 1845. godine, u kojoj je poznati rodoljub i
spisatelj nebrojenih knjiga Ivan pl. Kukuljević-Sakcinski prvi vatreno prozborio
hrvatskim jezikom značajan govor istaknuvši, neka se od sada raspravlja u svim nama
milom hrvatskom jeziku, a time omogući i onim članovima županijske skupštine izraziti
svoje nazore, koji ne razumiju ukočeni tada još službeni latinski jezik. Taj govor izazvao
je veliko odobravanje među ilircima. To bijaše posljednja velika skupština županije
varaždinske prije apsolutizma.
Sve do godine 1848. kao i poslije listopadske diplome od 1860. godine uredovali su
županijski kotarski sudovi u vlastelinskim dvorovima kotarskih sudaca dotičnog
kotara, jer se skoro u nijednom mjestu kotara nijesu mogle naći makar i za nuždu
prikladne prostorije za sud i stanove činovnika. Naravno, da je i u vlastelinskom dvoru
Pluska bilo sjedište županijskog kotarskog suda.
Tako zvana „curia dominalis“ imanja Pluska bijaše kao i pretežna većina zagorskih
dvorova jednokatnica sa sedam zeleno oličenih prozora na pročelju i pet soba u prvom
spratu. U sredini velika blagovaonica ili t.z. „palača“, a desno i lijevo po dvije prostrane
sobe. U prizemlju lijevo od ulaza podrum i smočnica, desno velika kuhinja, soba za
družinu i služinčad.
Karakterističan je za kriminalno uredovanje onoga doba slijedeći slučaj:
U župi Rozgo Sv. Jana i Kraljevec – koje su spadale pod žup. Kotarski sud u Pluski –
učestale su duž Sutle krađe konja hrvatskim seljacima. Kako tada ne bijaše javnih
straža – osim pandura kot. Suca – dok je žandarmerija uvedena kod nas poslije pedesete
godine s austrijskim apsolutizmom, – a hrvatski zagorski seljaci bili pošteni, to je sumnja
pala na štajerske konjokradice. Sumnjalo se doduše na pojedince, nu bez uspjeha.
Međutim pošlo je energičnom Nikoli Halperu naskoro za rukom, zavrebati na sajmu u
Dubravici – Loščaki – dvojicu već od prije ozloglašenih Štajeraca, koje dade uhititi i
otpratiti u Plusku.
Ozloglašenici su naravno uporno tajili krađu konja i zaklinjali se, da su posve nedužni i
ako su se zaplitali u protuslovlje, a baš time probudili još veću sumnju.
Poznavajući Halper štajersko pučanstvo kao skroz pobožno, odluči ovoj dvojici dati
priliku o njihovoj tobožnjoj nevinosti pa im reče: „Dobro, ako Vas dvojica ne će ništa da
znate o toj krađi konja, onda ćemo sutra kruto rano s Vama poći u župnu crkvu na
brijegu u Krajsku ves i tamo morate prisegom potvrditi Vašu nevinost.“ Obojica
pristadoše.
Nikola Halper u dogovoru s domaćim župnikom u Krajska-vesi dade prozore župne
crkve zastrijeti crnim zavjesima, a na glavni žrtvenik namjestiti mrtvačku lubanju, iza
koje je tinjala uljena svjetiljka, sa svake strane dva zapaljena duplira i kremenjačke
kubure s nategnutim kokotima.
Na brijegu u Krajskojvesi, bio je uz staru župnu crkvu i drveni župni dvor, koji je god. - do temelja izgorio, pak početkom šezdesetih godina XIX. stoljeća sagrađena je
velika župna crkva i župni dvor u mjestu Luka uz cestu.
Slijedećeg dana obuče se Halper u crnu galu, opaše sablju te tako dočeka u četiri sata u
jutro, jedva što je počelo svitati, osumnjičene Štajerce. Kada pristupiše glavnom
žrtveniku problijediše kao krpe, koljena im klecahu te stanu drhtati kao u groznici. Kad
im je sudac Halper predočio svetost prisege naglasivči, što ih čeka, ako bi krivo prisegli
– na ovom svijetu tamnica, a na drugom pakao – padoše obojica pred suca riječima:
„Žlahtni gospud sodnik nemoremo priseći, res smo kobile vkradli, pak ih bomo še denes
nazaj vrnuli.“
Time bijaše taj eksperimenat dokončan, ukrađene bedevije vraćene hrvatskom seljaku,
a zločinci otpraćeni žup. Sudbenom stolu u Varaždinu na dlajnji kazneni postupak i
privedeni zasluženoj kazni.
Sjećam se kako je Nikola Halper svršivši ovaj dogođaj iz svoje sudbene prakse
uzdahnuo riječima: „Uspjelo je doduše, nu nikad više, jer sam i ja skoro isto tako bio
uzrujan kao i ovi konjokradice, pomislivši što onda, ako bi ovi lopovi ipak bili pripravni
priseći, da su nevini – nu do koje prisege ne bi bilo ni došlo.“
Drugi ne manje značajan slučaj u civilnom uredovanju Nikole Halpera dogodio se na
velikom pašnjaku porezne općine Prosinec kraj Figarovog mosta na Sutli.
Radi paše na tom pašnjaku bijahu vječite svađe među hrvatskim i štajerskim konjskim
trgovcima, koji su konje kupovali po hrvatskim sajmovima, pa ih prodavali u Italiju –
odnosno i vlastelinstvu Novidvori grofova Erdödy. Određen bude očevid na licu mjesta.
Vlastelinski odvjetnik i zastupnik bio je tada Tito Babić, vlastelin iz Gredice. Kada je
uredovanje otpočelo, nastane silna gungula i prepiranje među hrvatskim i štajerskim
seljacima, pak malo da nije došlo do nedoglednog sukoba i krvoprolića. Najviše su
galamili Štajerci, a ponajviše jedan visoki štajerski mladić od kojih 20 godina. U
odlučnom trenutku zaleti se sudac Halper među Štajerce, pograbi onog visokog bunđiju
za ruke, pa kako je bio neustrašiv i krepak, digne ga u vis te počne s njime kružiti po
zraku, da su čizme udarale jedna o drugu.
To je kod hrvatskih seljaka izazvalo silan smijeh, Štajerci pobjegoše, pak je nakon toga
uredovanje svršeno u posvemašnjem miru nagodbom među vlastelinstvom i hrvatskim
seljacima….“
Kao što jur spomenuh bijaše Nikola Halper elegantan gospodin s rijetke fizičke jakosti.
Vozeći se zagorskim bregovima nije nikada dao kolo zavirati već je desnom ili lijevom
rukom, – nakon što su kola stala – pograbio za šiljak kolesa. Kolo koje se nije moglo
kretati, držao je, dok nijesu kola bila u ravnici. Na sajmu u Dubravici, poplašio se ovelik
bik, odbacivši svoje vodiče i trčao ručeći po sajmištu. Nasta sveopća strava, sve je
bježalo glavom bez obzira, mnogi su već ležali na zemlji, sajamski šatori rušili se, a
mnogobrojno sajamsko blago uzbuđeno od opće vike i zapomaganja tako se uzrujalo, da
bi se bilo razbježalo na obližnje brežuljke.
Nikola Halper videći, kolika se nesreća može dogoditi, pođe mirno prema tom biku,
pograbi ga odvažno za rogove i pritisne tolikom silom, da je morao lijevom prednjom
nogom kleknuti. Sad priskočiše seljaci videći i Halpera u pogibeljnoj situaciji. Bik bi
svladan te naskoro poredak na sajmištu uspostavljen. Sakupljeno pučanstvo se okupilo
oko Halpera zahvaljujući mu, što je jedino njegovom odvažnošću i prisutnošću duha
osujećena nedogledna nesreća i materijalna šteta.“
Sisvete stižu za koji dan, dan mrtvih, Svi sveti … iako je grob u jadnom stanju, uz centralni križ, ima mjesta za pokoju svijeću i cvijet.
Pjegave & Ku'ruzna 