Nježan sapun za svaku dlaku, kao i za ljudsku kožu. Ovaj sapun kod kupanja pasa, ne izaziva peckanje, za posljedicu nema alergiju, čak i ako ga ne isperete 100% (kod čupavih i dlakavih pasonja 😉 )
Krema na bazi propolisa od koje vrlo brzo zarastaju ranice, krastice od alergija kako kod pasa. U nekim slučajevima pomaže i kod zarastanja težih rana i deformacija (nokat)
Aloa sprej – čarobnjak za sve. Doslovno liječi sve vanjske probleme kože i krzna kod pasa, konja i ostalih životinja. Alergije, rane, ranice, kraste, opekotine, upale (zubno meso, zubi, uši, nokti, koža). Nakon ispiranja Firstom idealna je propolis krema, a kod težih slučajeva preporuča se Probiotik, čarobnjak za iznutra.
Grob Nikole Halper Sigetskog u Krajskoj Vesi, općina Luka
Moj prvi susjed na adresi kojoj ću obitavati kad umrem, biti će sudac Halper, tko zna šta me sve čeka na toj adresi kad stignem, joj joj…je mjesto lijepo, najviša točka, pogled neprocjenjiv, ovo groblje je i pet-friendly
Kakav si to za života, kada ti na grob nitko nikada ne donese cvijeće, niti ti zapali svijeću. E moj Halper !
Đabe si bogat, strašan, jak, velik, poznat, moćan, imaš bezbroj titula…kad umreš, a svi kad~tad umru, nitko te se više niti ne sjeti.
PRIČA O NIKOLI HALPERU SIGETSKOM
Nikola pl. Halper-Sigetski (1798. – 1895.), veliki županijski i kotarski sudac bio je stvarno velik, velik čovjek, visinom i korpulencijom.
Živio je u kuriji Pluska Donja. Neko vrijeme, to je bilo središte Porezne općine Pluska. Bio je sudac i to poznati sudac po pravednosti, darežljivosti i ljudskoj plemenitosti. Mještasni današnje pćine Luka kažu da je Halper bio iznimo velik i jak čovjek, i da je najpoznatiji bio HALPEROV VRTULJAK 🙂 pričalo se da je toliko velik i jak da je mogao u ruci dignuti čovjeka i vrtiti ga u zraku. Tako je nastala uzrečica: Ako nebuš kak spada bu te Halper stavil na vrtuljak!
Evo što je o njemu, dvadesetih godina 20. stoljeća, zapisao Stjepan pl. Belošević Gornjostubički:
„Osobno sam poznavao kao dječarac vlastelina Nikolu Halpera-Sigetskog, koji bijaše po svojoj supruzi rođenoj pl. Novak u rodu s mojim roditeljima i u živahnom prijateljskom i susjedskom saobraćaju. Ne mogu propustiti, a da podrobno ne istaknem neke crtice iz života tog vatrenog ilirca i upravo tipičnog hrvatskog zagorskog vlastelina i županijskog velikog suca. Nikola Halper-Sigetski, muž ovisoka uzrasta, širokih plećiju te rijetke fizičke jakosti – pravi atleta – rodio se je prvih godina devetnaestog vijeka na dobru svog oca Ivana vlastelina u Pluski. Sve do šestoga razreda zagrebačke akademijske gimnazije prolazio je za nuždu s prvim redom, nu u sedmom ili tada t.z. logici zapeo je posvema. Pošto mu je strogi otac zaprijetio, da se s lošom ocjenom – onda je bila lokacija iz svakog pojedinog učevnog predmeta – ne smije kući vratiti, to je uvidjevši, da nije u stanju polučiti barem opći prvi red – koncem lipnja – školska godina svršavala se je o Kraljevu
kolovoza – a počimala iza Sesveta – nestao iz Zagreba te se naravno pješke uputio kroz Štajersku u Kranjsku. Više je dana tražio zaradu, a kako je bio praktičan, našao je naskoro u dražesnom gorskom kraju uređeni seoski posjed. U kući roditelja i lijepa kćer jedinica, dobro obrađena polja i livade, stupio je u službu tom slovenskom imućnom seljaku u svojstvu sluge za sve gospodarske poslove. Isprva je naravno spavao u staji, orao i kopao te rukovodio gospodarstvo. Prigodom nadziranja blaga na paši razmišljajuć prečesto o svom domu i školi, o svim predmetima sedmog gimnazijalnog razreda, pričinjalo mu se sada danomice sve jasnije i shvatljivije. Govorio bi si: „Kako do vraga nijesam ovo ili ono znao, a sada mi je posvema razumljivo.“ Nikada nije polazio na zabave, bio je vazda trijezan i marljiv poput mrava, te se postepeno sve više sviđao svom gospodaru. Ovaj ga je zavolio, uzeo u službu pomoćnog slugu, a Halpera preselio u kuću, gdje je s domaćinama sve više općio, pak se kći domaćine u Halpera kao momka od oka zaljubila. Roditelji lijepe Micke bili su time dakako sporazumni, nu samo Nikola Halper nije bio na čistu. Dogovoriše se, da će nakon Sesveta, poći na zapis k fajmeštru. Nu Halper, kako je iznenada došao, tako je noću odmaglio, pak prištedivši si nešto novaca otišao nakon 16-mjesečne službe kod slovenskog seljaka ravno natrag u Zagreb. Njegovi drugovi i prijatelji bili su nemalo iznenađeni ugledavši koncem listopada nakon više od godinu dana Nikolu Halpera silno ojačanog, rumena lica i samosvijesna. Ova godina duševnog odmora i rada u prirodi silno ga je okrijepila. Upisavši se ponovno u sedmi razred svrši ga s odlikom. Prehranivši se i instrukcijama, izvrsnim je uspjehom absolvirao nesamo gimnaziju nego i pravoslovnu akademiju izmirivši se s ocem.
Bio je opće poznat i štovan nesamo kao napredan i praktičan vlastelin, koji je u svakom poljskom radu prednjačio, nego također kao pravedan i energičan sudac. Velika skupština stališa i redova županije varaždinske izabra ga opetovano, a tako i ona zasjedana mjeseca prosinca 1845. godine za velikog županijskog suca u kotaru novodvorskom gornjo-zagorskom. Nikola Halper bio je također poslanik kotara novodvorskog na saboru trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1848. godine. To je ona glasovita županijska skupština 1845. godine, u kojoj je poznati rodoljub i spisatelj nebrojenih knjiga Ivan pl. Kukuljević-Sakcinski prvi vatreno prozborio hrvatskim jezikom značajan govor istaknuvši, neka se od sada raspravlja u svim nama milom hrvatskom jeziku, a time omogući i onim članovima županijske skupštine izraziti svoje nazore, koji ne razumiju ukočeni tada još službeni latinski jezik. Taj govor izazvao je veliko odobravanje među ilircima. To bijaše posljednja velika skupština županije varaždinske prije apsolutizma. Sve do godine 1848. kao i poslije listopadske diplome od 1860. godine uredovali su županijski kotarski sudovi u vlastelinskim dvorovima kotarskih sudaca dotičnog kotara, jer se skoro u nijednom mjestu kotara nijesu mogle naći makar i za nuždu prikladne prostorije za sud i stanove činovnika. Naravno, da je i u vlastelinskom dvoru Pluska bilo sjedište županijskog kotarskog suda. Tako zvana „curia dominalis“ imanja Pluska bijaše kao i pretežna većina zagorskih dvorova jednokatnica sa sedam zeleno oličenih prozora na pročelju i pet soba u prvom spratu. U sredini velika blagovaonica ili t.z. „palača“, a desno i lijevo po dvije prostrane sobe. U prizemlju lijevo od ulaza podrum i smočnica, desno velika kuhinja, soba za družinu i služinčad. Karakterističan je za kriminalno uredovanje onoga doba slijedeći slučaj: U župi Rozgo Sv. Jana i Kraljevec – koje su spadale pod žup. Kotarski sud u Pluski – učestale su duž Sutle krađe konja hrvatskim seljacima. Kako tada ne bijaše javnih straža – osim pandura kot. Suca – dok je žandarmerija uvedena kod nas poslije pedesete godine s austrijskim apsolutizmom, – a hrvatski zagorski seljaci bili pošteni, to je sumnja pala na štajerske konjokradice. Sumnjalo se doduše na pojedince, nu bez uspjeha. Međutim pošlo je energičnom Nikoli Halperu naskoro za rukom, zavrebati na sajmu u Dubravici – Loščaki – dvojicu već od prije ozloglašenih Štajeraca, koje dade uhititi i otpratiti u Plusku. Ozloglašenici su naravno uporno tajili krađu konja i zaklinjali se, da su posve nedužni i ako su se zaplitali u protuslovlje, a baš time probudili još veću sumnju. Poznavajući Halper štajersko pučanstvo kao skroz pobožno, odluči ovoj dvojici dati priliku o njihovoj tobožnjoj nevinosti pa im reče: „Dobro, ako Vas dvojica ne će ništa da znate o toj krađi konja, onda ćemo sutra kruto rano s Vama poći u župnu crkvu na brijegu u Krajsku ves i tamo morate prisegom potvrditi Vašu nevinost.“ Obojica pristadoše. Nikola Halper u dogovoru s domaćim župnikom u Krajska-vesi dade prozore župne crkve zastrijeti crnim zavjesima, a na glavni žrtvenik namjestiti mrtvačku lubanju, iza koje je tinjala uljena svjetiljka, sa svake strane dva zapaljena duplira i kremenjačke kubure s nategnutim kokotima.
Na brijegu u Krajskojvesi, bio je uz staru župnu crkvu i drveni župni dvor, koji je god.
do temelja izgorio, pak početkom šezdesetih godina XIX. stoljeća sagrađena je velika župna crkva i župni dvor u mjestu Luka uz cestu. Slijedećeg dana obuče se Halper u crnu galu, opaše sablju te tako dočeka u četiri sata u jutro, jedva što je počelo svitati, osumnjičene Štajerce. Kada pristupiše glavnom žrtveniku problijediše kao krpe, koljena im klecahu te stanu drhtati kao u groznici. Kad im je sudac Halper predočio svetost prisege naglasivči, što ih čeka, ako bi krivo prisegli – na ovom svijetu tamnica, a na drugom pakao – padoše obojica pred suca riječima: „Žlahtni gospud sodnik nemoremo priseći, res smo kobile vkradli, pak ih bomo še denes nazaj vrnuli.“ Time bijaše taj eksperimenat dokončan, ukrađene bedevije vraćene hrvatskom seljaku, a zločinci otpraćeni žup. Sudbenom stolu u Varaždinu na dlajnji kazneni postupak i privedeni zasluženoj kazni. Sjećam se kako je Nikola Halper svršivši ovaj dogođaj iz svoje sudbene prakse uzdahnuo riječima: „Uspjelo je doduše, nu nikad više, jer sam i ja skoro isto tako bio uzrujan kao i ovi konjokradice, pomislivši što onda, ako bi ovi lopovi ipak bili pripravni priseći, da su nevini – nu do koje prisege ne bi bilo ni došlo.“ Drugi ne manje značajan slučaj u civilnom uredovanju Nikole Halpera dogodio se na velikom pašnjaku porezne općine Prosinec kraj Figarovog mosta na Sutli. Radi paše na tom pašnjaku bijahu vječite svađe među hrvatskim i štajerskim konjskim trgovcima, koji su konje kupovali po hrvatskim sajmovima, pa ih prodavali u Italiju – odnosno i vlastelinstvu Novidvori grofova Erdödy. Određen bude očevid na licu mjesta. Vlastelinski odvjetnik i zastupnik bio je tada Tito Babić, vlastelin iz Gredice. Kada je uredovanje otpočelo, nastane silna gungula i prepiranje među hrvatskim i štajerskim seljacima, pak malo da nije došlo do nedoglednog sukoba i krvoprolića. Najviše su galamili Štajerci, a ponajviše jedan visoki štajerski mladić od kojih 20 godina. U odlučnom trenutku zaleti se sudac Halper među Štajerce, pograbi onog visokog bunđiju za ruke, pa kako je bio neustrašiv i krepak, digne ga u vis te počne s njime kružiti po zraku, da su čizme udarale jedna o drugu. To je kod hrvatskih seljaka izazvalo silan smijeh, Štajerci pobjegoše, pak je nakon toga uredovanje svršeno u posvemašnjem miru nagodbom među vlastelinstvom i hrvatskim seljacima….“ Kao što jur spomenuh bijaše Nikola Halper elegantan gospodin s rijetke fizičke jakosti. Vozeći se zagorskim bregovima nije nikada dao kolo zavirati već je desnom ili lijevom rukom, – nakon što su kola stala – pograbio za šiljak kolesa. Kolo koje se nije moglo kretati, držao je, dok nijesu kola bila u ravnici. Na sajmu u Dubravici, poplašio se ovelik bik, odbacivši svoje vodiče i trčao ručeći po sajmištu. Nasta sveopća strava, sve je bježalo glavom bez obzira, mnogi su već ležali na zemlji, sajamski šatori rušili se, a mnogobrojno sajamsko blago uzbuđeno od opće vike i zapomaganja tako se uzrujalo, da bi se bilo razbježalo na obližnje brežuljke. Nikola Halper videći, kolika se nesreća može dogoditi, pođe mirno prema tom biku, pograbi ga odvažno za rogove i pritisne tolikom silom, da je morao lijevom prednjom nogom kleknuti. Sad priskočiše seljaci videći i Halpera u pogibeljnoj situaciji. Bik bi svladan te naskoro poredak na sajmištu uspostavljen. Sakupljeno pučanstvo se okupilo oko Halpera zahvaljujući mu, što je jedino njegovom odvažnošću i prisutnošću duha osujećena nedogledna nesreća i materijalna šteta.“
Sisvete stižu za koji dan, dan mrtvih, Svi sveti … iako je grob u jadnom stanju, uz centralni križ, ima mjesta za pokoju svijeću i cvijet.
Svi moramo jesti, pa i vegetarijanci, makrobiotičari, alergičari, bolesni, anoreksični…
Neki dan žena je u medije poslala fotografiju mesa sa točkicama pljesni. Čude se. Tjaaaa, kao da su sa marsa pali. Prijatelj mojih roditelja, prije desetak godina, burza ga je poslala da radi u hladnjači domaćeg lanca trgovina, čiji bivši vlasnik živi u dvorcu iako nema novaca. Čovjek je bio pred mirovinom i pristao je na bilo šta samo da ostvari pravo na mirovinu. Nakon dva tjedna rada, došao je na kavu i naravno da smo ga pitali kako je na poslu. Šokiran i zelen, ispričao nam je kako moraju otpakiravati meso sa prošlim rokom trrajanja, tada ga u svemirskim odjelima špricaju sa nekim kemikalijama, i prepakiravaju u novu ambalažu sa novim rokom. U krugu mojih poznanika svi to znaju pa smo pretpostavljali da to znaju ipak malo šire narodne mase, ali očito ne znadete…šta jedete.
Dok smo živjeli u Zagrebu bili smo osuđeni jesti hranu iz supermarketa, nemaš druge. Tada mi je bilo normalno svaka 2-3 tjedna povraćati cijeli jedan dan, nisam nikada saznala od čega, niti nakon medicinskih pretraga. No od kada živimo u ruralnom selu Zagorja, nema više povraćanja, ali više niti ne kupujemo u trgovinama. Oko nas je OPGova koliko hoćeš, u jednom uzimamo mljećne proizvode, al baš sve, čak i maslac. U drugom uzimamo piceke i jaja, evo baš čekam da me nazove da je gotovo sa klanjem, da dođem po njih. U trećem OPGu uzimamo teletinu, a malo dalje, u susjednom selu uzimamo svinjetinu.
Kada jednom probate tu hranu, ravno iz štale i kokošinjca, tada shvatite da ne znate što ste do sada jeli.
Kakve su cijene? Nemam pojma kakve su u trgovinama jer nisam kupovala više od 2 godine tamo, no teletinu plaćamo po 9 eura kilu, piceke po 5 eura kilu, jaja 2,5 eura za 10 komada, litra mlijeka je 1,20 eura, svježi sir je 3 eura, jogurt 2 eura litra ili sa domaćim voćem 1,5 eur (pola litre), vrhnje 1 eur 250 ml… povrće i voće ne kupujemo, imamo svoje, vrt od 120 kvadrata i voćnjak od 700 kvadrata.
Kupujemo jednom tjedno kruh, eventualno 2 puta tjedno, jer se još nisam okuražila u pečenje kruha, ali mislim da budem jer u Sloveniji blizu nas (slovenska granica nam je na 10 minuta od doma) sam našla OPG koji ima svoje brašno, pa tamo kupujem domaće brašno. Kako je taj dio Slovenije (Bizeljsko) poznat po vinu, tu ima za kupiti domaćega vina i šampanjca (Istenič) ali mi ga ne volimo pa ga ne kupujemo.
Ne štedim na hrani i nije mi bed šta ne kupujem jeftinije u tim prevarantskim trgovinama.
Prije ohoho godina (čitaj minimum 20) je bila afera kada su u proizvodnji čokolade pljuvali u smjesu i u uvozu pistacija pišali po njemu…tako da odvratnosti u trgovini hranom ima oduvijek. Doktori kažu kada smrdljivo prdneš ili ti drek smrdi kad se pokakaš, znači da si pojeo tko zna što.
Ribe? Ouuuu to je tema za sebe. Kako sam napola dalmatinka, i živjela sam u Vodicama, zanimalo me je zašto se dalmatinci ne kupaju po ljetu i ne jedu ribe. Još tada sam saznala da su ribe pune mikroplastike i da su daleko od zdravog obroka. Muzgavci? Sirotinjska hrana. Zašto? Jer nemaju nikakve nutritivne vrijednosti. Kažu, turisti i zagrepčani vole najviše naručiti pržene lignje. A od toga obroka najedu se samo staroga brašna i ulja. Drugog ništa u njima nema, koji minerali, koji vitamini…sretni su ako ne dobe kožice od obrezivanja pimpeka (to najčešće uvaljuju pod lignje).
Sladoled? Na kugljice ? hahahahahahha i još ga plate 3 eura! 5! Samo dajte liben turisten, calen. A što imate u njemu? Osim šmrklji, pljuvački, malo vode, mlijeka u prahu i kancerogenog pojačivača okusa. Mi smo kao klinci, početkom osamdesetih, išli sa školom gledati kako se radi sladoled i kremšnite. Toliko muha u životu nisam vidjela kao na tim smjesama. Nebi pojela kremšnitu i sladoled na kugljice ni dan danas.
Zato mi nisu jasni građani koji žale što i nedjeljiom ne mogu kupovati u trgoviunama ta sranja kojima se nesvjesno truju!
Neprehrambeni artikli, ne truju iznutra ali i tu ima kukolja. Higijenski ulošci naprimjer, sa krilcima i bez, nepromoćivi, drže cijelu noć, cijeli dan…jel se itko zapitao kako drže i zašto? Od doktora sam i ja i kolegica dobile super savjet. Kažu doktori, nemojte na picu stavljati te kemikalije. Uzmite običan uložak od vate i gaze i njega stavite na picu, I na taj premazani uložak sa krilcima ili bez. Naime, ti premazi preko uložaka doveli su do toga da sve više žena ima rakove raznih dijagnoza, jako puno žena odlazi na operacije, vađenje jajnika, imaju pobačaje, ne mogu zatrudnjeti….veliku ulogu u tome imaju ulošci, koji tako premazani na picama isparavaju sve te kemikalije i rade svoje…
Čudite se da to nigdje niste pročitali. I nećete. Da to netko napiše vjerojatno bi zaradio tužbu i ključ u bravu.
Još uvijek imamo pristup plažama, no pripremamo se za sezonu, pa su počeli gorjeti stari legendarni hoteli, kao što su gorjele legendarne tvornice do sada. Zapalili su Lovranski hotel, čekamo da zapale Primoštenski, a čekamo i da bosanci spale u centru Neuma na obali odmaralište bosanskih šuma:
NEUM: opljačkano i napušteno odmaralište – slično kao u Kraljevici na Kvarneru (poluotok Oštro)
Vidite li vi ovu ljepotu od odmarališta i mjestu na kojem je napravljeno? Vidite? Gledajte je jer tko zna da li će preživjeti ovu godinu.
Kada vlada_jući spale sve po ‘rvackoj i pokradu sve što se da, 100% na red dolazi BiH. Pa bosanci nam najviše i glasaju za te lopove da nam unište ‘rvacku. Pogotovo oni u nemačkoj!!!
A kvazinovinari…oni pak za 50 eura i guzice bi dali.
Oni su se raspisali o majušnom balkončiću u dvorištu Zagreba, koji je proširen za čak metar. I na dnevniku je bio!!!
To oslikava kakvo smo mi trenutno društvo.
Pišemo o mnajušnom balkončiću koji je proširen bespravno za metar, a ne pišemo, tj. novinarima se ne da istraživati. Samo prepisuju sa jednog portala na drugi.
Tko će istražiti spaljivanje hotela u Lovranu?
Izgleda ni’ko!!! Šta ne zapale onda i onaj u Primoštenu?
Nitko ne piše o proivatizaciji obale. Tonka Alujević se jedina trudi.
Čak je i Vedrana Rudan odustala, pa i Miljenko Jergović.
A ja pak imam prelajavi jezik i ne rastu mi dlake na njemu, zato se iživljavam na blogu.
Čita se i ovaj blog bome, statistika raste iz dana u dan…Google – a se 😀 i hvala vam na tome
Da li će naši tabani ljetos stupiti do mora ili će nam za to neki novi klinci htjeti masno naplatiti???
Ljudi, stvarno je zadnji čas da obranimo privatizaciju naše obale.
Šta će naša rasdnička klasa, dok se more talasa
Očito će konobariti i sobariti dok se debeli i masni turisti odmaraju.
Neki će za 2 soma eura i kuhati turistima da nebi slučajno crkli od gladi. Samo nek ne pljuju u hranu dok kuhaju sa korona virusom!!!
Jedan prijatelj se otrovao bešamel umakon, koji je inspekcija utvrdila da ima tragove sperme!!!! Dakle, naši skupocjeni kuhari bacaju drkicu na hranu koji gosti naruče!!! Dobar tek turisti! Bankrotirajte u ‘rvackoj i najedite se sperme i hračaka!
E’o. Čekamo sezonu 2023 pa da vidimo kako će proći.
Uživajte dragi turisti, u državi koja spaljuje hotele, privatizira obalu i poslužuju preskupu hranu s obzirom na odvratne navike konobara, kuhara i inog turističkog osoblja!
Kao malo štene donijeli su ga na dlanu, ma nije imao niti 4 tjedna kada su ga donjeli kući iz legla. Oštenjen je negdje kao naša Una, prije 6,5 godina. Sjećam se…Una je tada imala isto negdje 4 tjedna, bila je doma u leglu, na mekanim jastucima uz mamu, braću i sestre, već 2 puta čićšena od parazita. Pitam ja njih pa kako tako maloga donijeste doma??!! Ne skrivajući šok. A njima još i smiješno, hvale se, hrane ga iz dude od maloga (koji ima par godina) sa mlijekom iz tetrapaka. A mislim si, šuti, ne treba ti još jedna rasprava o psima. Možda zbilja vole tog peseka.
Rastao pesek, rastao, prerastao i Unu i sve seoske đukele. Valjda mix rotvajera i šarplaninca. Živio je, jadan, ma ne zna za bolje. Prvo je bio na lancu, pa su mu napravili u kokošinjcu box…al cijele dane nutra jadan zavija, laje, skače. A čim padne mrak, pušta se da se šeta po noći kuda ga je volja. Ma hajde, počisti svo lokalno smeće, laje po noći, izgleda zastrašujuće, čuva nas, neka ga je, čuvar sokaka, noćni čuvar sokaka. Jao da netko zaluta, bilo bi, jadnalimumajka!!!
Koje crno čišćenje od parazta, koje crno cijepljenje protiv zaraznih bolesti, samo šibaj cjepljenje bjesnoče, kaj se mora. Dečec se tu i tamo poigrao sa njime, no i dečec je porastao, fućkaš pesa, daj nogometnu loptu, di su cure…
I tako Benčika živi 6 godina, dečec je narasao, braća se oženila i otišla, a pesa su samo pustili, nek ide kam hoće i nabavili su novoga, mladoga i maloga, sa kojim repriza…lanac, kokošinjac…a Ben hoda od suseda do suseda, dragi Benek, malo ga pomaze, hite mu ostatke od ručka i on veselo od kuće do kuće…ali interesantno, k svojoj ne prilazi! Iako tu još živi pola mu familije. Sa novim “ljubimcem”.
Spava na nekoj otrcanoj fotelji u dvorištu susjeda (a ta fotelja tu stoji već godinama nepomićno i sva živina po njoj skače) i valja se po šodru da se dobro isčeša. I sretan je. Za bolje ne zna. Ne znaš jel bi bio sretan zbog njega ili žalostan. Ove moje pjegave prasice gledaju ga sa toplog kreveta, pa poprilično zavidno. Hm. Možda je to pravi pseći život. Ipak, hvala ne, ne kod mene doma 😉
Šta će biti kada ostari, ako se razboli, ako se ozljedi… i šta kad ugine..?
Zašto se ljudi bune protiv kastracije pasa ako nisu uzgajači? Ili ako ne rade ništa sa psom osim što se maze i vole? Ili osim što ga drže na lancu, kako to biva na hrvatskim selima? Ne shvaćam.
Da imam pola sata vlasti u ovoj napačenoj državi to bi bila 3. stvar koju bih napravila u prvih 5 minuta vlasti. Uvela obaveznu kastraciju muških pasa koji nemaju uzgojnu dozvolu. Hrvatski kinološki savez informatički bih povezala sa Upravom za veterinarstvo i sigurnost hrane (Ministarstvo poljopivrede) koji kontroliraju i cijepljenje i čipiranje. Svaki pas koji kroći u bilo koju veterinarsku ambulantu, bio bi definiran: kastriran ili nekastriran sa uzgojnom dozvolom HKS-a. Treće ne smije postojati.
Dok se to ne napravi biti će pasa lutalica, pobacanih štenaca i prepunih azila. Doduše azilima paše da ih ima jer kad ih prestane biti, nezaposlenost će se povećati za 5% koliko se nakupilo ljudi oko tih azila i uduga koje sišu državnu lovu, za razliku od nas uzgajaća koji od nikoga ne dobivamo lovu, nego još i trošimo svoju lovu da odgojimo štence u zdrave pse, a zauzvrat pročitamo: udomi ne kupuj.
Da je država dala pola novca koji daje tim udrugama i azilima, za kastraciju, danas bi bilo puuuuuno, puuuno manje napuštenih pasa. Ovako je to začarani kruh od kojih ipak živi dobar postotak ljudi koji rade u skloništima, azilima i uzdrugama.
Pjegave & Ku'ruzna 