Pješice sa psima: Tuhelj-Klanjec-Tuhelj

Priprema za kasnoproljetni pothvat Pješke po Zagorju, u punom je jeku. Prošlih mjesec dana propješačili smo Zagreb uzduž i popreko, pa je na današnji najtopliji dan u veljači, došao red da “prošetamo” od Tuhlja sa našeg grunta, do Klanjca (na ručak) i nazad.

Na koncu bih rekla da je ovo bio jedan avanturistički izlet, koji me pripremio na situacije o kojima nisam razmišljala pri osmišljavanju projekta. Tome je doduše i služio, no nije zadnji. Slijedeći tjedan nova avantura 🙂

Tuhelj

Prešle smo 19 kilometara i utošili smo čak 6 sati za njih. Sat i pola potrošila sam za neplanirane zastoje, jednom sam tražila uski dio potoka za preskočiti i do Lučelnice pred Klanjcem pratio me mali pas sa veeelikim pimpekom. Nije odustajao nikako. I na nekoliko adresa napali su nas psi iz dvorišta. Srećom, ja se izobličim i fizički i glasovno te fakat postanem čudovište ako su mi psi u opasnosti. Ne’am pojma odakle mi sinu momentalno neke idee tipa: vičem ogromnu granu sa lišćem i pupovima 5 kilometara da bi njome plašila i otjerivala pse koji su se oprilično krvoločno zaljetali na nas. Oh, jesam se ispičkarala, majko mila. No, bacam se na razvijanje strategije kako se obraniti od napada divljih zvijeri. Da li suzavac, lanac sa pikavom žicom ili nešto treće ne znam. Kažu mi, zemi petarde i ak te napadne životinja kreši. Ne znam. Bumo vidli.

Iz Tuhlja, Lipnice Zagorske, krenule smo točno u podne i vratile se u 18 sati. Krenule smo stazom uz šumu do Pristave. Približavajući se prvim kućama tu nam je dotrčao prvi crni frčkavi pas u tipu hrvatskog ovčara, lajao je kao mutav pa smo preko polja na cestu. Na tom putu ispreplitali su se pritoci i odtoci Horvatske.

Tamo smo se pri puta odmorile i popile vode.

Nadalje prema putokazu do Klanjca, slijedila je uzbrdica. I dok smo uzimale zalet na uzbrdicu, prikačio nam se on:

pas koji nas je pratio 9 kilometara

Gospon pimponja. Grabili smo uzbrdicom i zastajkivali fotkati predivne prizore:

pogled na Tuheljske Toplice

visibabe

Hodali smo kroz Rakovec, Lučelnicu i uspeli se u Klanjec. Lučelnica nas je pošteno izmužila jer smo pokušli zaobiči cestu preko polja. No potok nikako preskočiti. Na koncu sam skočila u blato i fino rashladila noge. Kažu da je to zdravo. I dalje nas je pimponja pratio, čak je čekao pola sata koliko smo tu sjedili i popili kavu. Svaka čast kafiću, cure su dobile kantu vode!

Put je bio interesantan, naišli smo i na konje:

Sjedali smo na sunčane livade i odmarali uz okrepu.

Kod groblja smo ušli u šoder među kamione i iza njih prečicom prerezali vijugavu cesticu za ulaz u Klanjec te tako izgubili pimponju. Konačno, jedna briga manje. Da nikom ne fali pas toliko dugo, to me šokira. Šta če mi pas ako nije kraj mene.

Konačno Klanjec 🙂 KK

Bilo bi u redu da konačno nešto i pojedemo, Znam da tu ima restač sa finom domačom klopom ali naravno, u 15 sati klope više nema. Srećom, našli smo fast food te čekali 45 minuta ćevape koje smo pojeli u 2 minute. Bar smo se pošteno odmorile, jer trebalo se vratiti nazad prije mraka.

Povratak iz Klanjca do Tuhlja, napravili smo sa druge strane, prek’ brega. Kračim putem. Tu je cesta obnovljena pa auti idu dosta brzo, a prostora za pješake nema. Uključih i stražnje oči 😉 Klanjec ostaje za nama:

Zadnji vijaduk ima pješački dio, jupiiii:

Od tuda do Tuhlja imali smo 1 stanku, u predivnoj drvenoj autobusnoj stanici. No kada smo iz nje krenuli, novi šou. sa svake strane ceste doletejela su po 2 psa. Tu sam našla ogromnu granetinu koju sam vukla zbog obrane od pasa. Jedan je preletio obje trake iz dvorišta ravno na nas! Da nisam zamahnula tom granetinom i opsovala kroz zube ne znam kaj bi bilo. Joj joj, ja tak svoga pesa nebi držala kraj prometne ceste ni u snu.

Suma sumarum lepi izletić, nova saznanja i nova iskustva. Jedva čekam dalje da vidimo kako, gdje i šta 🙂

Zagorje je predivno, mirno, čisto i bezopasno. Kao malu su me strašili sa Pintarićem i kojekavim zagorskim šerifima, no od tada do sada proputovala sam pola svijeta i shvatila da ovakve divote, sigirnosti i divote rijetko gdje ima. Ako ostaneš bez vode nečeš umrijeti, napit ćeš se iz potoka, dat će ti dobri ljudi. Ako si gladan, pokucaj na vrata i dobit ćeš kruha. Iako nenavikli na turiste, zagorci su dobri ljudi. Nema tu skandala.

Bilo bi prekrasno kada bi bile uređene šetnice, biciklističke staze, idila za zdravstveni turizam. Toplica već ima, i finih restorana, sad fali šetnica, da ljudi hodaju i da im ćukica proradi, da dulje žive i da ih ne bole kosti.

Možda i ja u idući hodački izet ubacim večernje opuštanje u bazenima Zagorja 😀

 

Posao u Njemačkoj vs. posao u Hrvatskoj

Iseljavanje hrvatskog naroda i dalje traje. Iseljavaju najviše oni koji su hrvatsku i zakopali tu gdje je – glasanjem za HDZ. Sad su ti glasači potegli svoje veze i pobjegli u njemačku, irsku ili canadu. Sad če isti ti, iako više nisu u hravtskoj opet glasati za HDZ tako da fakat hrvatska propadne. Ma i neka propadne. I dalje će hravtska biti ljepša, zdravija i poželjnija od njemačke i svih ostalih zemalja.

Hrvatska ima taj divlji štih. Zbog toga mnogi stranci hrvate doživljavaju kao cigane, lopove i prevarante. Ne znaju da taj divlji štih hrvatskoj znači nešto drugo. To znači da još uvijek možemo piti vodu iz naših rijeka, jezera i bara, čak i kišnicu. To znači da još uvijek imamo mjesta na kojem možemo udahnuti svijež i nezagađen zrak. To znači da još uvijek postoje mjesta na kojima nema signala na mobitelu i koja nemaju zračenja današnjih antena i uređaja.

U hrvatskoj, pobliže u zagrebu, ima ljudi boji se 5G baznih stanica koje su u njemačkoj i svugdje drugdje na svakom koraku. Primjerice, u Vrapču kod Manterovčaka, gdje se za rata doselilo bosanaca k’o u priči. Ti isti bosanci imaju bespravno napravljene kuće kojima je grad Zagreb platio legalizaciju. Da, i to je moguće. To je hrvatska. A što je njemačka?

Kad mi netko kaže njemačka, odmah mi je pred očima ogromna autocesta sa jednom trakom punom šlepera od 0-24, sivi gradovi i izbjeglice. Jebo njemačku, ona je san hrvatima još od WW2 iako su ih švabe silovale, klale i ubijale isto kao i četnici u domovinskom ratu. Moja baka, dok je god bila živa, nije mogla vjerovati da ljudi putuju u njemačku iz bilo kojeg razloga, uvijek se križala i govorila: “Kako idu u tu zemlju koja nas je čizmom gazila”. To je bila njezina asocijacija na njemačku pošto je preživjela WW2 kao tijneđerica koju su njemački vojnici i te kako maltretirali kao zagorsku curicu. Da je doživjela ovo iseljavanje slavojije u njemačku, nebi očima i ušima vjerovala. No dobro da, slavonci nisu osjetili švapsku čizmu, ali zagorci jesu. Zato zagorci nisu osjetili četničku čizmu, a slavnoci jesu.

I tako, kad naši dođu radit vanka, onda su svi nekako ushićeni, sretni, uzbuđeni i ponosni. Sad su i oni gastarbajteri  koji su u belom svetu i zarađuju najmanje tisuću eura, koje mu hrvatski poslodavac nebi ni u snu dao.

Uzbuđenje im splasne nakon prvog tjedna, samo rijetko tko će to priznati, i izgovoriti uopče. Obično se tako osječaju ali nebi priznali ni da ih na vješala vode. Ma tko normalan može otič iz ovako divne zemlje kao hrvatska u industrisku zemlju kao njemačka i ne požalit? Klinci i mlađarija možda, koji ne vide ni sunca ni mjeseca i zabole ih dupe sve do neke 35 godine kad im se mozak potpuno razbistri.

U njemačkoj sa osmjehom na licu njeguju stare i bolesne, peru im pokenjana dupenca, režu im tvrde i žute nokte. U njemačkoj zbog par sto eura koje im ostaje nakon plače, rade ko crveki za pauzom od pola sata i radnim vremenom od jutra do sutra. Isti ti u hrvatskoj se sprdaju s poslom. Pogledjte državne i gradske zaposlenike. U HZMOu naprimjer imaju restoran sa alkoholom gdje se oblokavaju zaposlenici.  U Zagrebačkoj Banci informatičari koriste pauze po sat dva vremena. Sa Jankomira odlaze na gablec u Veliku Goricu, al fakat. Žene za vrijeme pauza obavljaju šopinge, idu na plac, obavljaju sve što se obaviti “mora”, tako da su slobodne nakon radnog vremena. Ima onih koji efektivno ne rade ni 3 sata od 8 koliko je radno vrijeme. Lik koji je sjedio do mene, shakirao je računalo tako da može gledati pornjavu. Ima 12.000 kuna plaču. Onda gleda gole babe, onda zaspi (valjda od uzbuđenja) pa se probudi, naheri i sprdi ko konj. Ali on ima visoku spremu, ne sermu nego spremu. Taj papir u hrvatskoj je jako važan, nije bitno šta znaš i možeš nego koji papir imaš. U njemačkoj bogme ni blizu tome. Takvi radnici su ostali u hrvatskoj i zato hravtska ne može isplivati iz govana u kojima je do grla. Najgori su oni radnici koji tu tako rade, onda odu u njemačku i više to ne mogu i ne smiju raditi, pa onda pričaju okolo kako je njima sad super u njemačkoj. Aha je, malo sutra. Onima kojima je super u njemačkoj o njima se ne čita i ne piše. Oni po tiho deru.

U hrvatskoj imamto takvu slobodu da nam to nitko ne more platit. I čisti zrak i pitku vodu. Ne mislim na gradove. Što je veči grad to je gori život u njemu. U cijelom svijetu u velikim gradovima žive studenti, stranci, izbjeglice, došljaci i sirotinja. Bogataši su oduvijek živjeli u provincijama na imanjima, imali velebna zdanja i imanja. A i danas je tako. Jeste se ikad autom provozali po sloveniji, austriji, njemačkoj? Ja sam prošla autom cijelu europu i svugdje vidjela ovo o čem’ pišem. Kad iziđeš iz grada u kojem te više ni google ne može voditi kolio se mijenja, otvore ti se usta, spusti ti se ladica i rašire oči kad vidiš ta dvorišta, te kuće, ta imanja…

…e e e e e e…zato bu ‘rvacka propala, jer ne zna ujednačiti život na selu i u gradu. A to je bio največi slovesnki adut za uspijeh! Bravo slovenci! Živite u ljepšoj državi od švaba :*