Pješke po Zagrebu: Kustošija – Vrbani

Najnormalnije je da kad idete u šoping ili obaviti nešto tipa pošta, da sjednete u auto i odete do pošte ili dučana?

Zašto ne otiči pješke? Obaviti bilo što.

Danas sam išla samo 5 km i potrošila sam sat i pola, sat na hodanje i pola za kupovinu i poštu. Sama. Bez pasa. Uz dvije šetnje sa psima po kilometar. Ovaj mjesec hodanja:

Današnja ruta Kustošija – Vrbani jedna je od mojih uobičajenih ruta obavljanja obaveza cipelcugom. Imam ruksak cca 5 litara i u njega stane namirnica za dobar nedjeljni ručak za 4 osobe i cuga. Prema Vrbanima idem kroz Rudeš.

Po Zagrebačkoj cesti frustrirajuće je hodati zbog velike količine automobila koji ispuštaju smrdljive plinove i stvaraju gradsku buku, zato biram “pesje” puteve između zgrada i po malim lokalnim ulićicama. Ovdje je nekad bio vojni otpad ili tako nešto:

Čudno da tu još nije nikla zgrada ili neki šoping centar. Ili su se samo zasad pritajili. Ta džungla par metara od Zagrebačke raj je za vlasnike pasonja, pošto u starim kavartovima poput Rudeša i Kustošije nema psećih parkova. Kako je i danas dosta puhao vjetar kapuljača je bila IN.

Kako i kada su nastale majice sa kapuljačom?

Tvrtka Champion Products tvrdi da je prvu majicu sa kapuljačom napravila 1919.godine. Prema Haroldu Lipsonu, bivšem predsjedniku u Championu koji je 1934. započeo u tvrtki, kapuljača je prvi put dodana u trenirke kako bi se zaštitili sportaši i radnici. Zaposlenici u hladnjačama i drvosječama koji su radili tijekom zime pozivali su na odjeću koja bi pružila više topline od njihovog dugog donjeg rublja. U međuvremenu, Champion je radio izravno s srednjim školama kako bi odredio njihove potrebe za odjevnim predmetima, te na kraju izradio velike majice s kapuljačom s dvostrukom debljinom koje su nogometaši i sportaši na stazi nosili po strani u lošem vremenu.

Sredine sedamdesetih, kada se hip-hop kultura razvijala na ulicama New Yorka. Eric “Deal” Felisbret, jedan od ranih pisaca grafita, prisjeća se hoodieja koji se pojavio na sceni oko 1974. ili 1975. “Ljudi koji su ih nosili bili su svi ljudi koji su nekako gledali, u kontekstu ulice, – prisjeća se Deal, koji kaže da su pisci grafita koristili kapuljaču kako bi se držali podalje, a plesačice su ga nosile “kako bi njihova tijela ostala topla prije nego što su pala na pod.”

Ja sam prvu majicu sa kapuljačom kupila krajem 80ih godina. Bila je crna i imala je sliku grafita indijanaca.  Imati majicu sa kapuljačom bilo je totalno čudno i drugačije. U Zagrebu tada nije bilo butika, kupovalo se u Standard konfekciji i Nami. Pamtim prvi butik na Britancu, Gašo se zvao ako dobro pamtim. Kasnije jedan na uglu Ilice i Frankopanske…kupiti robu u butiku, WOW, bio je to veći hit nego shopping u Trstu ili Leibnitzu.

I nakon prisjećanja početaka mode kapuljača ( #kojamiovihdanapunotreba ) da prikažem i povratak sa Vrbana u Kustošiju. Malo sam promjenila rutu, skrenula sam uz potok:

Morala sam proči čuvenim vrbanskim podhodnikom i fotkat’ga za post:

S obzirom da je blizu velebnog Sky nebodera, izgleda zastrašujuće i jadno.

Rudeš. Kvart sa lijepim zgradama, čiji prozori ne gledaju u prozore zgrade prekoputa, nego ispred imaju klupice, parkove i potočić. Da mogu živjeti u stanu, kupila bih ga tu.

Rudeš i Kustošija su stari susedi. Stari zagrebački kvartovi u kojim nestaju kućice i na njihovim mjestima niču zgradurine.

No još ima zelenila, a kad hodaš pješke vidiš svakojake lijepe biljke, pa tako i ovaj bor:

Najbolje utošenih sat i pola. Pogotovo pobratak uz ruksak napunjen 4 kg. Moja pametna narukvica kaže da to nije bilo brzo hodanje nego čak lagana aktivnost 😀 Odmah se bolje osječam.

Hodate i vi?

Šetnja sa psom: Veliko Trgovišće – Stubičke Toplice – Veliko Trgovišće

Priprema za kasnoproljetni pothvat Pješke po Zagorju, se nastavlja…danas mi je društvo radila samo Ira, Una je doma, debela, čeka bebe 🙂 nas dvije, vršnjakinje malte, krenusmo se razgibati malćice od Trgovišća do Stubaka. Ma no, moji su nekad isto pješke išli iz Luke u Stubake, zakaj nebi i ja probala, makar nas djele Žeinci između. Za Trgovišće sam se odlučila jer je tamo rodna kuća prvog hrvatskog predjednika dr. Franje Tuđmana:

Ipak, krenuli smo od parkinga parsto metara niže.

Hodali smo sat i 21 minutu, a potrošili dva sata, u svakom pravcu. Što na odmor, što na fotkanje…leđero i laganini, bez priše. Hodamo i uživamo u prizorima, krajobrazu…toliko sam puta tu autom prošla a pojma nisam imala koliko je tu lijepih starih kuća, pogleda na Sljeme da ti mozak stane…ustvari cijelo vrijeme hodaš oko Sljemena, divota 🙂 Mislim da bi si ovu šetnju mogli priuštiti skoro svi. Umjesto pustog sjedenja po restoranima, popapati na brzinu i gas pješice do Stubaka.

Pogled na snježno Sljeme

Dakle, parkirati se može uz rijeku Krapinu na više mjesta ili u Trgovišću. Ja sam danas popila kavu u kafiću koji ima parking i tu startala. Malo je jezovito prijeći kolne mostove, no nisu dugački i brzo se prođu.

To je najdosadniji dio rute, no prođe se za 10-15 minuta. Cesta završava na T i mi idemo lijevo, a vjetar puše luđački 😀 Nekad u Zagorju nije tak’ puhalo, valjda je bura došla prokopavši sv.Rok.

Upečatljiva odjeća za pozor vozačima 😉

Nakon zavoja kada se ulazi u Stubičku Slatinu, sa desne strane kreče lijepi široki rinzol, koji vodi 70% ravno do Stubaka. Ma super!!! Bravo!!!! Na nekim komadima puta kroz Krušljevo Selo i Oroslavje nema rinzola, no taj dio se dosta brzo i lagano prođe.

Na ovoj ruti u svakom pravcu imali smo samo po jedno izljetavanje psa iz dvorišta, i opet jednog lokalnog šerifa pimponju koji nas je pratio komad puta u povratku 🙂 No naspram prošle rute, ovo je bila pjesmica. U Krušljevu selu, savladavši i zadnji uspon, stali smo na 10minutni odmor. Bome smo se uzdisale i osušile nam se labrnje.

Irica je dobila zdjelicu za vodu, i još kriglu, svaka čast kafiću. Škola u Krušljevom selu je mala i jako slatko uređena. No nama tu put ide desno, i hvala Bogu, nizbrdo. U povratku bude uzbrdo, al onda opet nizbrdoooooo 🙂 gore ~ dole, da čukica bolje prokuca.

Stubičke Toplice su prekrasne. Mali gradić, selo, kakogod, ali sa velikim šarmom. Puno puta sam tu bila, zbog terapija of course, no propješačila sam ih sa psima uzduž i poprijeko, uvukla se doslovno u svaki grm. Nisam ih vidjela ima skoro 2 godine, i opet su se proljepšale. Već na samom ulazu su klupice i divna šetnica.

Stubičke Topice imaju povijest, imaju priču, a imaju i Mali ulični festival početkom lipnja, koji je šteta ne posjetiti, mali Špancirfest, mali Cest is d’Best. Taman da se uklopi i u moj pothtvat Pješke po Zagorju 🙂

Nakon ručka za 25 kuna (žaomijekajnisamfotkalađinovskušniclu) i kavice za opuštanje mišića, ubrzali smo korak za nazad. Nazad uvijek dođemo brže nego istu turu u startu 🙂 A i ona uzbrdica / nizbrdica u Slatini i Krušljevom radi svoje.

Nemreš ne fotkat, kad hodaš ruke su ti slobodne, nisu na volanu. #hodajte #visitzagorje

Hodaj! Bil buš zdaviji! Hodaj! Razbistril bu ti se um! Hodaj! Srćeko nek pumpa! Hodaj! Hodanje je život!

Koliko kilometara hodaš dnevno?